1. Organizmi aerobnih uvjeta
1.1. aerobno disanje za koje je nužna prisutnost kisika, a koje je uobičajeno za sve eukariotske organizme
1.1.1. Bakterije
1.1.1.1. One koje se razvijaju i žive u uvjetima s kisikom energiju dobivaju procesom nalik staničnom disanju (događa se na membranama bakterijske stanice jer one nemaju mitohondrije). Kod njih se izmjena plinova obavlja difuzijom putem membrane.
2. Organizmi anaerobnih uvjeta
2.1. Svi organizmi koji žive u uvjetima bez kisika, a za neke od njih kisik može biti i štetan. Osim nekolicine protista, većina anaerobnih organizama su bakterije i arhebakterije. Anaerobni mikroorganizmi bili su prvi stanovnici Zemlje, nastali su u uvjetima kada kisika u atmosferi nije bilo. Pošto je u današnjoj atmosferi kisik obilno zastupljen, ograničeni su na područja gdje kisika nema, kao na primjer u probavnom sustavu ljudi. Obligatni anaerobi mogu rasti jedino u uvjetima bez kisika, dok fakultativni anaerobi mogu rasti uz kisik, a mogu i bez njega.
2.1.1. Bakterije
2.1.1.1. One bakterije koje ne trebaju kisik za dobivanje energije također izmjenu plinova vrše membranom, a samu energiju dobivaju procesom vrenja. Količina oslobođene energije u anaerobnim uvjetima je manja u odnosu na količinu oslobođene energije u aerobnim uvjetima.
3. Stanično disanje
3.1. Proces kojim aerobni organizmi dolaze do energije razgradnjom molekula glukoze.
3.2. niz procesa kojima se iz hranjivih tvari poput glukoze kemijska energija premješta u molekule ATP-a koje se dalje mogu upotrijebiti za sve stanične procese. Tijekom razgradnje molekule glukoze dio pohranjene energije oslobađa se kao toplina.
4. Biljke
4.1. Autotrofni organizmi procesom fotosinteze proizvode hranu (šećer glukozu) pri čemu se oslobađa kisik.
4.2. Kako bi mogle obavljati proces fotosinteze, biljke u svojim stanicama moraju imati energiju. Kao i drugi aerobni organizmi, biljke će u svojim mitohondrijima iskoristiti kisik za razgradnju šećera glukoze u procesu staničnog disanja. Pri tome će se osloboditi energija, ugljikov(IV) oksid i voda. Kao i kod drugih organizama, proces disanja se odvija neprestano tijekom cijelog dana i noći.
4.3. Prilikom disanja, biljke uvelike ovise o pučima. Puči su otvori s donje strane lista kroz koje biljka izmjenjuje plinove sa svojom okolinom. Osim u procesu disanja, puči imaju veliku ulogu i u procesu fotosinteze
5. Disanje autotrofnih protoktista
5.1. Tijelo višestaničnih algi, steljka, nema oblikovana tkiva ni organe. Disanje je algi stoga vrlo jednostavno. Difuzijom izmjenjuju plinove preko cijele površine tijela, a kisik se dalje citoplazmom dovodi do mitohondrija u kojima se događa proces staničnog disanja. Jednostanični autotrofni protoktisti dišu na isti način kao i njihovi heterotrofni srodnici. Kisik i ugljikov(IV) oksid se izmjenjuju difuzijom preko stanične membrane.
6. Gljive
6.1. Gljive nemaju posebno razvijene organe za disanje već izmjenu plinova obavljaju cijelom površinom tijela. Jednom kada kisik uđe u njihove stanice, odlazi u mitohondrije gdje procesom vrenja pomaže u razgradnji šećera. Vrenjem gljive dobivaju energiju za obavljanje svih ostalih procesa u svom organizmu. Šećer se razgrađuje do alkohola etanola i ugljikovog(IV) oksida uz oslobađanje energije. Ugljikov(IV) oksid dalje se izlučuje van iz organizma difuzijom. Proces vrenja jedan je od razloga široke uporabe jednostaničnih gljiva kvasaca jer uzrokuje dizanje tijesta pa ono postaje mekano i rahlo. Kvasci imaju široku primjenu u pekarstvu te u industriji alkoholnih pića.
7. Organi za disanje
7.1. Jednostanični organizmi
7.1.1. Jednostanične heterotrofne organizme u najvećem broju ćemo pronaći u vodenim staništima. Njihova jednostavna građa ne ostavlja puno mogućnosti s obzirom na to da jedna stanica obavlja sve zadaće nužne za preživljavanje. Stoga izmjenu plinova kisika i ugljikovog(IV) oksida s okolinom obavljaju cijelom površinom stanice pomoću procesa difuzije.
7.2. Višestanični organizmi
7.2.1. Kralježnjaci
7.2.1.1. Kopneni organizmi
7.2.1.1.1. Gmazovi
7.2.1.1.2. Vodozemci
7.2.1.1.3. Sisavci
7.2.1.1.4. Ptice
7.2.1.2. Vodeni organizmi
7.2.1.2.1. Ribe
7.2.1.2.2. Sisavci
7.2.2. Beskralježnjaci
7.2.2.1. Kukci
7.2.2.1.1. Zrak ulazi u tijelo kukca kroz male otvore na zatku (par po svakom kolutiću) koji se nazivaju stigme ili odušci.
7.2.2.1.2. Kukci imaju traheje ili uzdušnice. To su hitinske cjevčice koje nastaju kao uvrnuće hitinske kutikule koja pokriva tijelo kukca. Traheje se granaju u sve tanje i tanje i dovode kisik do svih stanica u tijelu. Krv ili točnije hemolimfa kukaca nema ulogu u transportu kisika.
7.2.2.2. Nametnici
7.2.2.2.1. Plošnjaci
7.2.2.2.2. Oblići
7.2.2.3. Vodeni beskralježnjaci
7.2.2.3.1. Vodeni beskralježnjaci poput bodljikaša, rakova i mekušaca dišu škrgama. Škrge su im najčešće rasperane kako bi pokrile veću površinu i dobro su prokrvljene pa se kisik brzo doprema do stanica. Kod nekih od njih škrge se nalaze unutar tijela, dok neke vrste imaju vanjske škrge.
7.2.2.3.2. Žarnjaci i spužve stanovnici su vodenih ekosustava. S obzirom na jednostavnost svoje građe i načina života, nemaju razvijene posebne organe za disanje. Oni dišu svim stanicama, odnosno procesom difuzije preko površine tijela uzimaju kisik iz vode, a u nju izbacuju ugljikov(IV) oksid.
7.2.2.4. Puževi
7.2.2.4.1. Neke vrste puževa žive i na kopnu pa zbog uvjeta staništa ne mogu disati škrgama. Kopneni puževi imaju “pluća” koja po svojoj građi nisu jednaka plućima kopnenih kralježnjaka. Ulogu pluća obavlja mekana ovojnica – plašt. Plašt je prožet mnoštvom kapilara preko kojih se izmjenjuju plinovi.
7.2.2.5. Gujavica
7.2.2.5.1. Gujavica nema razvijene organe za disanje pa je tu ulogu u njenom organizmu preuzela koža. Koža gujavica je tanka, vlažna i dobro prokrvljena. Sva ova navedena obilježja kože služe prvenstveno za bolju izmjenu plinova. Žlijezde u koži izlučuju sluz koja osigurava vlažnost. Vlažna koža osigurava brže otapanje kisika koji će procesom difuzije ući u optjecajni sustav, a njime do svih stanica tijela. Kada se staničnim disanjem oslobodi ugljikov(IV) oksid u stanicama, on će se difuzijom izlučiti iz tijela preko kože.